utorak, 08.01.2008.

Zbogom...

R.I.P. Zorane...

(1961-2008.)

(Za jednog obiteljskog prijatelja)

subota, 05.01.2008.

Ode subota po nogama...

Evo još jedna subota, a ja sam doma. Više i ne brojim. Mislim da je to 8. ili 9. u nizu. Mislim na večernji izlazak. Svakodnevne kavice i šetnje ne ubrajam. Prije sam se cijeli tjedan veselio kad će doć subota, da mogu nekoliko puta izaći van, navečer se nać sa hrpom prijatelja, zabavit se. Makar ih samo vidio. Popričao sa njima. Bilo što. Bar smo se nalazili. A sad ne mogu nać dvoje-troje ljudi koji hoće izaći. Svi se pozatvarali u kuće ili u neke manje grupice koje ništa neće raditi. Mogao sam i ja otić sa njima na pizzu, pivu ili tako nešt, al jednostavno nema smisla. Bar smo danas došli do tog zaključka. Jedan je usrano društvo, a drugo je "mrtav grad". Stvarno se nema gdje izaći, a u neki lokal koji nešto vrijedi ne može se ući jer je gužva. Ili su dosta stariji likovi koji rade nered, pa opet sranje. Ne može se ni tamo bit...
Danas smo baš diskutirali o tome, uz šalicu vruće čokolade . (Nije kava Danči)
Sada, jedno stajalište je bilo da nema zabave jer se nema gdje izaći, dok ja mislim drukčije. Primarno jer društvo, a tek onda lokacija. Bio sam u gradiću na moru gdje ima jedno 10 puta manje stanovnika, 2-3 lokala, al je zabava zagarantirana jer je društvo takvo, valjda drukčiji mentalitet, iako je sve to Hrvatska. No, najbolji tulumi su ili u Dalmaciji ili u Slavoniji, sve ovo između otpada. Bar u mom slučaju. No, gdje sam stao... aha... društvo... mislim da se ljudi mogu zabaviti u običnom parku ako su ljudi raspoloženi za to. Evo i sad ispred zgrade čujem smijeh i lupkanje flaša, a vani je -4'C i toliko klisko da sam danas jedno 5 puta zamalo udario glavom o pod. Inače do kafića putujem jedno 5 minuta, danas nam je trebalo skoro 20. Kiša se ledi pri dodiru sa podlogom i to je ubojita kombinacija. Nije ni čudo da na ulicama nema žive duše, svi se negdje zavukli. Važno da sam ja našao mjesto u Defaultu.
No, prošlo je i to. 2 sata proletilo ko odsjećeno, a sad večer traje cijelu vječnost. Čak su i starci otišli nekud van (na neku proslavu ili tak neko sranje), a ja doma. šalim se da čuvam kuću, al baš i nije tako. Al dobro. Uz lijep i velik monitor (khhhmmm 19 inča), šalica čaja, coca-cola i dobra glazba. Čak mi sad i ne treba više ništa. Možda netko on-line na MSN-u, al ok. Nema veze. Glazba mi uvijek digne raspoloženje. Iako su određene pjesme depresivne, sada sam si pustio veselu glazbu. Kasnije ćemo one tužne pjesme... Kad legnem navečer. Jedino ih onda mogu slušati. Valjda dolaze sa tišinom i mrakom. Daju neki poseban ugođaj koji ponekad vodi do još goreg stanja. Nekad me i strah pustit tu glazbu. Suza krene sama od sebe, kako bi rekao Škoro. Sjećam se da je počela spomenuta pjesma, a pola dvorane u tišini pustilo suzu. Prekrasan koncert iako zatovren. Mislim da nas je bilo manje od 1000 u klubu u Zagrebu, al prej***no. Možda ćemo opet imat priliku prisustovat tako nečemu jednom... Dao Bog...
Što još? Mislim da je to sve. Sada se idep prepustit filmu pod imenom Transformeri. Nadam se da vrijedi svih onih najava koje sam vidio. Uživajte ljudi...

petak, 04.01.2008.

Tamburaši, tiho svirajte onu meni najdražu...

Oj!
Evo i mene opet. Iako mi se baš neda pisat ovih dana. Valjda zato jer sam još pod dojmom nove godine i ostalih vremenskih razlika. Mješanje dana i noći i slično.

Nova godina je prošla dosta dobro. Zapravo odlično, naspram onog što sam očekivao. Čak je i cura bilo. A o zvuku i glazbi da ne pričam. Odlično! To je jedina riječ koja može opisati spomenutu aktivnost. 2 ogromna woofera promjera 30 centimetara. Cijela soba je rezonirala od zvuka. Pa nek nas netko proba nadglasati. Neće uspjeti .
Al nedaju mi se trošit riječi na to. Bilo pa prošlo. Nadamo se da će slijedeća bit bolja od prethodne, iako se ne žalim na prošlu godinu. Svake očekujem da će bit bolja od prošle, no sve to dođe na isto. Samo nek je zdravlja i dvojke iz matematike. Sve ostalo će doć jednom. Nadamo se. Cura uvijek ima, samo ih treba uhvatit. :)

A sada što radim? Jednom riječju - ništa. Evo sjedim ispred monitora dok tiho sviraju tamburaši. Od M.Škore do Zlatnih dukata. Prelijepe pjesme. Odlične riječi. Ne znam što ljudi imaju protiv njih. Valjda domaća izvorna glazba nije dostojna stranog smeća. Iako ima kvalitetnih izvođača. Al uvijek je strano bolje od domaćeg,
Pa tako i sada. Kod mene nije tako.

Baš slušam prekrasnu pjesmu od Baruna. Evo linkovi sa riječima, tzv. lyrics nekih pjesama:

Baruni - Neće san na oči
Baruni - Kada Sava krene prema Brodu
M.Škoro - Ptica samica
M.Škoro - Tamburaši pokraj Dunava
Gazde - Ja pijem da zaboravim
SMS - Dobrodošla tugo
Zlatni Dukati - Govori se da me varaš

Ovo su neke od meni dražih pjesama, iako da ih sve nabrajam, ne bi stigao do jutra. U svakom slučaju, narodna glazba je zakon, ali mislim na narodnu u stilu izvorne hrvatske glazbe, a ne na narodnjake koji sviraju u svakom drugom lokalu subotom navečer, alkohol teče u potocima, dobre tete plešu na stolovima... itd...
Pa nek se netko usudi reć nešto protiv toga... uživajte...

subota, 29.12.2007.

Sretna vam nova godina...

Sretna vam 2008. i što više novaca.. i zdravlja naravno... sretno na operaciji D.

petak, 28.12.2007.

San o konobarici...

Zašto san o konobarici? Pa ima jedan film koji mi se svidio, mislim da je španjolski, i nosi isti naslov. Ako se ne varam (nisam ga pogledao, nego samo pročitao kratak sadržaj :)) radi se o čovjeku koji se zaljubi u konobaricu i zbog nje se odseli na drugi kraj države. Ili nešto u tom stilu...
Moja priča je malo drugačija. Vratimo se malo u prošlost. Mnogo puta sam znao leći na krevet, pustit si glazbu i sanjarit o nekom drugom vremenu, nećemu boljem, no najčešće to nije najbolje završilo. Zašto? Zato jer se nakon toga poželim ubit... Ne doslovno, al ipak. Kada se vratimo u prokletu sadašnjost vidimo da nije sve kako bi htjeli. Zapravo, nije ni približno kako bismo htjeli.
Jedan dan (bilo je to davno) došao sam u omiljeni kafić i vidio sam jednu novu konobaricu. Zvala se Mija. Odlična cura, uvijek nasmijana, spremna na šalu. I što je još bolje, znala me preko jednog prijatelja, i uvijek se "sprdala" samnom. Znali smo nekad ići na kavicu samo zbog nje, ali ne zato jer smo zaljubljeni u nju, nego zato jer smo željeli popričati s njom i nasmijati se malo. Sve druge su nekako hladne. Jedan od razloga su zato jer nas ne poznaju, a drugi je to što su na poslu i ne smiju se zapričati sa gostima. Ubrzo zatim, Mija je otišla. Obaveze, faks, dečko i nema je. Svaki put kada bi se vraćao tamo, očekivao sam je, ali je nije bilo. Čak nije dolazila ni kao gost popit nešto. Možda jednom ili dvaput i to nakratko. Dugo zatim nisam uopće htio odlazit tamo. Ne znam zašto. Onda je nakon dugo vremena došla jedna još bolja konobarica. Petra. I što sad? Zna me, jer sam opet čest gost, no i ona je nekako hladna. Osim jednog puta kada sam je našao u wc-u kako plače. Da li je zbog dečka ili faksa ili nečeg drugog, ne znam, no znam da sam se tada ja našalio sa njom i pokazala se u nekom drugom svjetlu. Baš onom koji nisam htio vidjeti. Bila je sva dobra, žalosna zbog nečega, polu nasmješena, no čuo sam da ubrzo odlazi. Čak se i pravi kao da ju nisam vidio tamo. Možda se srami toga, možda ne, al svejedno. Sada se opet osjećam kao da odlazim na kavu zbog nje, a nije tako. I znam da kad ode, neću željeti tamo biti. Bar neko vrijeme. No skrenuo sam sa teme. Jednom sam počeo sanjariti kako bi mi bilo da sam s njom. I osjećaj je bio - vrlo isprazan. Ne znam zašto. Svi dečki se okreću za njom, zgodna je, slatka, dobra. No nema ono nešto. Možda je samo prestara za mene. Možda ju ne razumijem, no niti nikada neću. Jer dečki kao ja nikad neće imati takve "konobarice", odnosno takve cure... A tako bismo htjeli... Valjda prokletstvo malog grada... ili naziva geek. Iako nismo to, bar ne u punom smislu. Školu ne volimo, a tehnologija nam nije ispred cura... nadam se da nikada neće ni biti...

Sad mogu mirno ići sanjariti. Ako ne napišem ništa u slijedećih nekoliko dana, vjerojatno sam se ubio ... šala... pozdraf

Povratak u prošlost I:

Blog je zamišljen kao dnevnik, no on sadržava događaje iz sadašnjosti, no i iz prošlosti. Evo jednog osvrta na kraj ovog ljeta, kada je većina ljudi iz moga života bila negdje, a ja sam praktički bio sam u cijelom gradu.
Bilo je to negdje početkom 8. mjeseca. Ajmo reć, prva polovica 8. mjeseca. Starci i brat otišli na more, a meni se kao obično nije dalo ić tamo pa sam ostao doma. Mislio, bit će frendovi tu, zezancija, ovo-ono..a kad ono - ništa.
Zaboravio sam da većina poznanika će baš u to vrijeme bit na moru, na kampovima itd. I ostadoh sa 2 frenda u Sisku. Kud je grad mrtav, gdje neće bit u 8. mjesecu kad se može komotno hodat gradom posred ceste i nitko vas neće ometati. Uglavnom, tada sam bio zagrizao za igrice i ovako su mi prolazili dani: (cca.)

07:00 h - dizanje i odlazak u trgovinu
07:30 h - palim pilu
08:00 h - već se napucavam sa igračima diljem europe
13:00 h - u qrac, zar je već toliko sati???
13:30 h - dostava stiže i nosi pizzu (čevape)...
14:00 h - nastavljamo igru
19:00 h - ajmo van protegnut noge i popit sok/kavicu
21:00 h - tuširanje
21:30 h - treći dio igranja
03:00 h - mogli bi odspavat koji sat...

Stvarno je raznolik dan bio... i tako nekih 8-10 dana... wuuuhhuuuu...
Gdje su nestali ti dani... bar sam znao što ću raditi cijeli dan. Sada ne znam što ću napraviti čim završim ovaj post. Možda odem van, a možda provedem uz "bogat" program na tv-u i odem spavat... malo ranije nego inače...

četvrtak, 27.12.2007.

Monotoni dani...

Iako nisam mislio da ću išta takvog reć, al ovi dani su stvarno monotoni. Praznici su, a ja ne znam što bi radio. Najradije bi samo spavao, al ne zato što volim spavat, nego zato što je ubitačno dosadno. Po meni je spavanje bilo samo gubljenje vremena, a sada vidim da ljudi puno spavaju jer nemaju što raditi, ili to stvarno vole.
Čak mi ni igrice ne predstavljaju neko zadovoljstvo. Možda zato jer nemam ništa za igrat, a možda sam jednostavno prerastao igrice. Kako bi rekao jedan moj prijatelj, igrice više nisu za nas. No, svi smo mi djeca u srcu i volimo se opustit uz nešto, ja uz igrice. Ili je bar tako bilo. VIše nije. Čak ni igrica World of Warcraft za koju bi donedavno umro. Već sam se umorio od nje. Možda je sada vrijeme da napravim pauzu, kao i prošlog ljeta. To doba je bilo stvarno dugačko, baš zbog činjenice da nisam ništa radio. Tek bi se ponekad provozao sa frendovima, otišao na kavu, no to nije trajalo više od 2-3 sata. Što je sa ostalim dijelom dana? Ostane mi 21h neiskorišten. Uzmite da sam tada spavao svega 5-6 sati na dan, i dolazim do zaključka da je 15 sati dnevno otišlo - nikud. Bezveze. Propalo. Al nije to više ni važno. Bilo pa prošlo, i stalno se nadam da se takvi dani neće ponovit, a kad ono. Čak su mi i vikendi sad pred kraj škole postajali dosadni. Možda zato jer su postajali, pogađate, monotoni. Nitko osim 2-3 prijatelja nije izlazio van. Bar ih ja nisam vidio. No, svakodnevno odlaženje na kavu mi je postalo dosadno. Volim ja sa njima popričati, popiti kavu, raspravljati o stanju u državi, hardveru, softveru, igricama, no kao što sam rekao, kratko je to, i brzo prođe. Nedostaje mi neko žensko društvo. Jednu frendicu s kojom sam tu i tamo na kavi, ne ubrajam tu, jer mi je ona stvarno predobra da bi želio biti s njom i uništiti 10 godina poznanstva, jer kad-tad dođe kraj vezi, i onda ... sr*nje...
Kada sam imao curu, drukčije je to. Odem s njom van, pa sa frnedovima, pa s bratom i ode vrijeme. Al to su prošli dani, koji se neće tako skoro ponovit. Barem mi se tako čini. A sve bi dao za neko drugo vrijeme. Svu tehnologiju, sve igrice, kompjutere... sve... a malo je takvih stvari zbog kojih bi se odrekao svega.
Baš sam nedavno pričao sa prijateljem o našem stanju u "društvu". Žalosno je da se nas nekolicina redovito druži, no da smo izolirani od ostalih. Možda mi se samo tako čini, no kada pogledam neke pojedince kako se zabavljaju, mi koda smo "mrtvi". Npr. moj brat, kojeg nikad nema, ima frendova i frendica da ih ni sam ne može nabrojati bez nekog popisa :), a ja... Propao. Ne samo ja, nego cijela "sisačka zajednica". Žalosno je to..
I što reći na kraju. Jedino to da je društvo u banani, a ne vidim izlaza. Možda mi Bog jednom pomogne, a ako ne... Onda ćemo se morati sami snać, naći stare prijatelje i zajedno s njima se sjetiti starih vremena, jer bilo je, definitivno - bolje...

srijeda, 26.12.2007.

Copy-paste

Evo jedan copy-paste post koji dokazuje da djed božičnjak ne postoji:

"Na svijetu postoji otprilike 2 milijarde djece (osoba ispod 18 godina). Ipak, ako Djed Mraz ne posjećuje Muslimane, hinduse, Židove i budiste, količina posla na Božić se smanjuje na 15%, odnosno 378 milijuna djece (prema uredu za populacijske statistike). Prema prosjeku od 3,5 djece po kućanstvu, Djed Mraz mora posjetiti 108 milijuna domova, ako pretpostavimo da u svakom danom kućanstvu postoji barem jedno dobro dijete. Djed Mraz na Božić ima na raspolaganju dan koji traje oko 31 sat, zahvaljujući različitim vremenskim zonama i Zemljinoj rotaciji te ako pretpostavimo da putuje s istoka na zapad (to se čini logičnim) dobivamo rezultat da Djed Mraz posjeti 967,7 kuća u sekundi. Prema tome, za svaki dobar kršćanski dom s dobrim djetetom, Djed Mraz ima oko tisućinku (1/1000) sekunde da zaustavi saonice, iskoči, uzme darove, uskoči u dimnjak, napuni čarape, nađe bor, ostavi ostatak darova pod borom, popne se natrag kroz dimnjak, uskoči u saonice i dođe do druge kuće. Pretpostavljajući da je svih 108 milijuna zaustavljanja jednako raspoređeno po Zemlji (samo u svrhe našeg proračuna), govorimo o otprilike 1,24 km razmaka od jedne do druge kuće; iz čega proizlazi ukupan put od 120,8 milijuna km, ne uključujući Božićnjakove odlaske na WC ili stanke za jelo/piće. Iz navedenog proizlazi da je brzina Božićnjakovih saonica oko 1080 km/s (3200 puta veća od brzine zvuka). Za usporedbu, najbrže ikad stvoreno vozilo, svemirska sonda Odisej, ide "svega" 45 km/s (162000 km/h), a normalan jelen najviše 24 km/h odnosno 0,0066 km/s.
Teret saonica je također jedna vrlo zanimljiva stvar. Pretpostavimo da svako dijete ne dobije ništa više nego jednu kutiju Lego kockica srednje veličine (860 grama). Tada je ukupna težina tereta na Božićnjakovim saonicama nešto veća od 500000 tona. Na tlu normalan jelen ne može vući više od oko 138 kg. Ako uzmemo da Božićnjakov leteći jelen može vući 10 puta više, Djed Božićnjak bi trebao oko 360000 letećih jelena da povuku saonice. Masa tolikog broja jelena povećava sveukupnu masu saonica za oko 54000 tona, odnosno za 7 puta mase "Kraljice Elizabete" (broda, ne vladarice).
Oko 600000 tona, putujući brzinom od 1080 km/s, stvara nezamisliv otpor zraka - takav otpor kakav bi zagrijao jelene toliko jako koliko se zagrije svemirski brod koji ponovo ulazi u Zemljinu atmosferu. Prednji par jelena bi sagorio s oko 14,3 kvintilijarde đula.
Ukratko, taj bi se par, čim bi krenuo, pretvorio u nimalo lijep prizor živih baklji izlažući vatri jelene iza njih te dovodeći do lančane reakcije u kojoj bi svih 360000 jelena izgorjelo za oko 4,26 tisućina sekunde, odnosno točno na vrijeme da Djed Mraz dođe do pete kuće na svome putu.
Djed Mraz bi, kao rezultat akceleracije s 0 km/s na 1080 km/s u tisućinki sekunde, bio izložen akceleracijskoj sili 17,5 tisuća puta maloga g (gravitacija), tj. 175000 m/s2. Djed Mraz mase 115 kg (što je vrlo malo za Djeda Mraza) bio bi prikovan za zadnji dio svojih saonica s 1984906,9 N (newtona) sile,i to bi mu trenutačno smrvilo kosti i organe pretvarajući ga u kašastu ljubičastocrvenkastu tekućinu.

Iz ovog se, relativno trivijalnog, dokaza jasno vidi da Djed Mraz ne postoji!"
Nemojte me reć mami samo

utorak, 25.12.2007.

Božićna depresija...

Evo polako prolazi Božić. Odnosno tek je 14 sati, no meni je to gotovo. Božić je za mene jutro, te božićni ručak, ostalo je kao i običan dan. Prolazi polako uz glazbu, iako ne božićnu. Nisam neki ljubitelj te glazbe. Nekako mi je predepresivno sve to. Svako godine mi je tako i jedva čekam da prođe ovo vrijeme. Taj period od 20.12 do 1.1 je sav čudan. Većina je ljudi vesela, slavi se, časti se, a ne znam zašto. Sigurno nije rođenje Isusa, iako to Božić predstavlja. To je samo još jedan izlika da se pretjera u jelu i piću. Kao tog nema dosta tijekom godine. Al nije me briga za to previše. Imam ja i drugih problema, nego da pazim što tko radi. Ako hoće, nek skaču sa zgrada. Ak im je to veselje.
No, htjedoh napisati nešto o depresiji u ovo vrijeme. Sječam se još prije 3 godine kada me to prvi put uhvatilo. Valjda jer sam bio odvojen od prijatelja. Polako se sve raspadalo, i to je bila posljedica. Mislio sam da je s tim periodom, gotova i depresija. Očigledno nije tako. I ove godine me hvata isto. Jedan dio toga je sigurno svađa sa jednom curom. Točnije sa bivšom curom, s kojom skoro niti ne razgovaram. I žao mi je jako zbog toga. Jučer smo se nakratko čuli preko MSN-a, ali opet nije to to. Kad mi ne razgovaramo kada se nađemo u istoj prostoriji, i to me polako već "guši". Jednostavno, radije odlazim nego da se nađem u takvoj situaciji. Vjerujem da i njoj nije lako, no tako je sad...
Nadam se da će ovo što prije proći, i da ću opet normalno funkcionirati. Jer kada ju vidim u školi, onako nasmijanu sa prijateljicama, dođe mi slabo, jer znam da joj nije lako i da se "skriva" iza tog smješka. A šta je najgore, to radi zbog mene. A ne želim to... Radije bi da se ne viđamo. Možda bi nam tada bilo lakše. Barem malo...
Možda ćemo se jednog dana i pomiriti, a možda i nećemo. Ako ne, onda je najbolje da svatko ode na svoju stranu i da taj dio života zaboravimo. Zaboravio bih ga, kad bi mogao. Ali ne mogu... ... Preteško je...
Ovim putem joj želim sve najbolje, iako ona to neće pročitati...

ponedjeljak, 24.12.2007.

Sretan Božić...

Iako ovaj post nitko neće vidjeti, sretan božić svima i sve najbolje u nadolazećoj godini... Pogotovo mojoj bivšoj curi...

nedjelja, 23.12.2007.

Smrtonosni mortal combat...

Nažalost dogodilo se nešto što opet baca lošu sliku na video igrice. Vjerujem da je većina mlađe (i nešto starije) populacije čula za igru Mortal Combat prema kojoj je napravljen i film. Oni kojji su to vidjeli, znaju da se prilikom udarca uvijek napravi neki potez, uspori se slika te te se zadaje smrtonosni udarac.
Na nesreću, to su znali i dvoje umobolnih amerikanaca. Odnosno jedna 16-godišnja cura i jedan 17-godišnji dečko koji su čuvali sestričnu spomenute cure...
Nakon što su se napili, išli su imitirati udarce iz mortal combata. Što su joj radili, nemam snage opisivat, no u svakom slučaju zaslužuju doživotan zatvor, a ne 48 godina kao što im prijeti... Djevojčica je umrla od unutrašnjeg krvarenja i zatajenja srca.. stračno u svakom slučaju...

Link: gamemaster by bug (mortal combat)

petak, 21.12.2007.

Dolazak "Legende"...

Uskoro u prodaju dolazi nova MMO igra koja ima potencijala skinuti WoW sa trona, a igra je Warhammer Online. Čuo sam za tu igru, no nisam joj pridodavao previše pozornosti, jer sam bio "zagrizao" za World of Warcraft i nisam mislio da cu prijeći na ovu igru. Naravno, do dolaska ima nekih 6 mjeseci u najboljem slučaju (najavljen za 10. lipnja). Otprilike kad završava škola, pa ako sve bude u redu, a bit će, zaigrat cu warhammer. Navodno ce igra biti većinom bazirana na PvP (player vs. player) , te donosi jednu novinu, a to je RvR (realm vs. realm). Ne znam kako će izgledati to, no s nestrpljenjem očekujem to. U slijedećem postu više o igri i rasama, te priči koja ju prati...

ponedjeljak, 17.12.2007.

Što te imam moj živote?

Evo jedna pjesma u skladu s onim kako se osječam...

Tako to krene kad neće neće
kad tuga stisne ne pušta lako
i sve bi dao za malo sreće
al' neće sreća doći tek tako

Ponekad stanem pa karte zbrojim
puno sam dao ništa ne osta
al' još se ne dam i još postojim
i tuge će jednom već biti dosta

Što te imam moj živote
kad mi ništa nisi dao
što te imam moj živote
stoput si me izigrao

Što ti je zivot na vjetru svijeća
zaludu novci sveg svijeta zlato
tek rijetki shvate ljubav je sreća
i svako zašto ima svoje zato.

(Miroslav Škoro - Što te imam moj živote)

nedjelja, 16.12.2007.

U.T.O.Č.I.Š.T.E.

Zašto utočište? E pa svatko ima neko svoje mjesto gdje voli bit. Za mene su to dom, kafić po imenu Default i bespuće interneta. Ovo zadnje je tema moga posta. Sjećam se još prije 3-4 godine kada sam počeo otkirvati internet. Jedna od prvih stvari koja me zanimala tamo su bile razne gluposti. Nešto u stilu našeg Playtoy-a. Igrao sam neke bedastoće i mislio kako je net zakon. Onda sam počeo otkrivati razne grupe, chatove, forume, a nakraju je došao i blog. Sama spoznaja da sam praktički "spojen" sa milijunima ljudi, opsjedala me. Jednostavno se čovjek izgubi i postane ovisan. Ako se ujutro ne pročita e-zine, izgubljen sam cijeli dan. Pogleda se uz to još i djevojka dana i dan ne može bolje početi :).
Gledam sada na to i polako shvačam neke stvari. Tisak kao tvorevina polako gubi na jačini. Kada ujutro uzmem novine, samo ih nabrzinu prelistam jer sam sve to već vidio na netu, najčešće još večer ranije, a pošto novine idu u tisak u te sate, ne stigne se ubaciti još vijesti. Ista stvar se događa sa televizijom. Nekad sam znao provesti sate uz nju, a sada više ni ne palim TV. Nema smisla više. Eventualno pogledam neku zanimljivu emisiju ili neki stariji film, pogotovo sad u vrijeme Božića, no inače samo skuplja prašinu u sobi. Najžalosnije je to da u četverosobnom stanu imamo 3 televizora, a samo jedan redovito radi. I to stari nešto stalno gleda jer najčešće nema što drugo radit. Evo moj na sebi ima prst prašine... moram reć mami da ga obriše... hehe... šalim se... brišem ga ja sam - ponekad...
Onda sam polako uvidio i drugu, lošiju stranu interneta, a to su nekolicina pametnjakovića koji se osjećaju pozvanima da svima posole pamet. Nažalost, ne shvačaju da nisu u roditeljskom domu i da mi ostali ne moramo trpit njihova sr*anja. Nažalost, ni na ulici ne možemo nekom zabranit da nas mentalno siluje, a kamoli nekome ko nam je nedohvatljiv. I zbog takvih individua čovjek nekad poželi da ga nema. Jer čak ni ovdje ne mogu zabranit nekome da mi ostavi komentar. Mogu zabraniti anonimno komentiranje, no opet može kreirat blog unutar 2 minute samo za ostavljanje komentara, tako da to nema smisla. Ako hoće sr*t nek se*e.
Ista stvar mi se počinje događati sa mail-om. Ni svi oni spam filteri nisu dovoljni da svakodnevno ne primim barem 2-3 poruke, reklame, donacije, pobjede na lutriji i slično. Kad će ljudi napokon shvatiti da 99,9% ljudi takav sadržaj ne otvara nego samo stisne opciju "delete". Iritira me samo to što moram poslat poruku u junk mail, ništa drugo. Ili to što prilikom ulaženja u mail piše: "You have 4 new messages." Toliko nekad nisam imao u tjedan dana, a sad imam toliko dnevno. Ali došao je i tome kraj. Svaka registracija koju moram obavit ide na neki sporedni mail, a ne onaj koji koristim u osobne ili poslovne svrhe. Sve u svemu - spammeri sux!
Ponekad se pitam da li da više ovdje tražim spas, jer više ni tu nismo nedohvatljivi. Sada moram naći novo utočište, koje će biti virtualno, jer nekako moram pobjeć iz stvarnosti, a to je jedini način. Možda će to biti igrice, filmovi ili glazba. Ne znam. Samo želim zaboravit na okolinu oko sebe. Jer me polako sve više počinje živcirati...

Depresivni dani...

Pa evo što da kažem. Svake godine u ovo vrijeme uhvati me neka depresija. Ne zbog okružja u kojem se nalazim, nego zbog škole. Svake godine ista stvar. Ispravljaj, ubijaj se, i kad nakraju uspiješ sve riješit ne osjećaš se ništa bolje. Eventualno ne razmišljaš toliko o svemu, no ne ispuni te neko zadovoljstvo i to me ubija. Ove godine se bojim da neću uspjet sve riješit u predviđenom roku, a onda se mogu komotno objesit. Joj, ubit će me sve to...
Onda kad još prođem gradom, sve okićeno (koliko toliko), no grad je prazan koda je rat, a ne božično vrijeme. Vjerujem da je za to zaslužno ovo hladno vrijeme i snijeg, no svejedno. Zar nije lijepo popit sa prijateljem (ili prijateljima) kavicu , popričat malo, vidit ko šta radi i slično. Očigledno im nije bitno, no meni je. Da ne izlazim van često, vjerojatno bi puk'o. Nisam od onih što dane provode zatvoreni i izolirani od svijeta, no nisam ni "lutalica" koje nikad nema doma. Za razliku od mog brata, kojeg praktički i ne viđam ovih dana, iako živi s nama. Utakmica ovdje, party tamo i nikad ga nema. Ne žalim previše za tim, no svejedno. Ponekad nije loše vidjet obitelj na okupu, no kod nas tog baš često i nema. Samo za neke blagdane kao što su Uskrs i Božić. Mada ni to više nije tako. Nakon uskrsnog/božičnog ručka svi se izgube na svoju stranu i opet mi ništa ne preostaje nego radit nešto svoje. Najčešće igrat igrice ili surfat netom. Jednostavno više nemam neku posebnu zanimaciju koju bi mogao sam radit. A glupo je šetat sam gradom. I to najviše zamjeram Sisku. Što je prekrasan grad, a stanovništvo za bacit (da ne kažem nešto još gore). Ne znam samo za koga kitimo centar grada. Za one ljude koji rano ujutro idu na posao i samo bace pogled, no niti ne obražaju pozornost na to, ili za one bakice koje u 5 ustaju kako bi bile prve na misi zornici. Ne znam stvarno. Postaje grad toliko depresivan da poželim ne gledat ništa više od ovog mog malog monitora (dobro, nije mali, al svejedno).
Evo je pola 12, dopodne, a već živčanim. Iako mi to neće pomoć da se osjećam bolje. Al možda kasnije hoće neka kavica, koju ću, nadam se, popit sa frendovima i sagledat koje mogućnosti imamo kako bi nam bilo bolje, jer samo sjedenje u foteljama nas neće nikud dovesti... pozdrav svima...

Uvod...

Uvodni post je samo zbog formalnosti ovdje :)... ionako tu nikad ništa ne kažem, a napišem ga. Uglavnom, žao mi je što sam izgubio svoje stare postove, no idemo ispočetka... do slijedećeg posta...

<	siječanj, 2008
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv